Kamini Vilsor
Više od 10 godina iskustva u projektiranju, izgradnji i montaži kamina
Oblikujte sami svoju vatru!

Ognjište

Posted Jan 19 2012 by in Clanci with 0 Comments

Zanimljiv tekst Jakše Fiamenga o ognjištu i važnosti vatre koja je do dan danas ostala sastavni dio naših života. Članak je objavljen u jubilarnom, 50. broju časopisa Livingstone. Ovim putem zahvaljujemo izdavaču te čestitamo na okrugloj brojci. Posjetite također www.livingstone-magazine.com i pronađite brojne zanimljive članke.

Još od davnih, pradavnih vremena, ognjište je prije svega bilo središte kuće, njezina dominantna okosnica. Zapravo, može se reći da je bilo središte svakog ljudskog okupljanja i druženja, pa bilo ono pod krovom ili na tratini, u dvoru ili na kakvoj čistini za svečanih Ivanjskih krjesova, kada se preskače vatra od ubranog smilja dok se pod pepelom zajedno s korom peku pole od krumpira. Moglo bi se ići toliko daleko pa reći da je nekad najvažnije bilo odrediti mjesto gdje će se podići ognjište, a onda oko njega sagraditi zidove i organizirati prostor za sjedenje, pa sve to, uključujući i sporedne prostorije, staviti pod krov.

Čovjek je još zarana „pripitomio“ vatru, koju mu je hitnula munja gromovnika, prilazio joj s oprezom sve više osjećajući njezine prednosti, osobito toplinu i svjetlost, a uz to i obranu od zvijeri i svakojakih sablasti. Dakako, neandertalcu  je ona božanskog podrijetla i ljudskom će rodu takvom ostati još dugo nakon njega, pa i otkad se mjeri doba nove ere. Isto tako, od početaka druženja s njom iskustvo čovjeka uči i opominje da vatra, stanovnik ognjišta, ima janusovsko lice: rado će dati, ali i bolno uzeti. U jednu je ruku čovjeku veliki, možda i najbolji prijatelj, a u drugu ljuti, najgori od svih mogućih neprijatelja. Koliko nam je toga dala, poklonila, a koliko nezasitno progutala ne birajući obroke!

Crni Lucifer

Svakako, vatra je jedna od najvećih i najstarijih blagodati koja je čovjeku dana. A još kad je naučio upotrebljavati gubu i kresivo i sam je izvlačiti iz kremena njegov je život u mračnoj pećini dobio posve drugu dimenziju – pobijeđena je noćna tama, gnijezdo svih praiskonskih strahova. Tako je pri svjetlu plamena i kamen Altamire oživio fantastičnim crtežima životinja, ognjište je postalo kultno mjesto okupljanja, ritualnog odavanja zahvalnosti božanstvima, uključujući žrtvovanja životinja, pa i ljudi u religijskom i rasnom trenutku i ludilu.

Kako li su ona kasnija kućna i dvorišna ognjišta, osobito u ruralnim sredinama, uz tronožac, napu, komoštre, pršut i kaštradinu malena, simpatična i puna pritajenih sjećanja kojih nismo ni svjesni, ali se kao iskonski nagoni bude u nama dok slušamo pucketanje vatre. A danas, u punoj eri elektrifikacije, otvoreni plamen vidimo tek na klik običnog upaljača ili, u sve rjeđim prilikama, kad društvo uz karte i balote ispeče kakvu lovinu, na živoj žeravi priredi roštilj i gradele.

Vatra je čovjeku s vremenom postala glavna pomagačica u životu, uz njenu pomoć stvara nova dobra, topi rude, kuje željezo, dobiva goriva za svoje metalne ljubimce… A kolika je tek njena pomoć u kućanskim poslovima… Čak ju je, kao na kakav oltar, čovjek podigao na komin ili kamin, a razlika je u tome što je komin ognjište otvoreno sa svih strana, dok je kamin otvoren samo sa jedne. No, vatri je s vremenom „kuća“ postala i štednjak, špaker, grijalica, kalorifer i kako li se već sve ne zovu te naprave, u koje čovjek trpa i pohranjuje, ali i crpi toplinu. No, ništa bez starog dobrog plamena, onog kojeg je ljudima donio Prometej, a bozi ga za kaznu prikovali za stijenu i crkva u njemu prepoznala crnog Lucifera! Kako bilo da bilo, prerađujući drva u ogrjev čovjek se okoristio, mogao se grijati i spravljati jela koja do tada nije poznavao. Bože moj, ako već nešto treba gorjeti, neka gori na koristan način, a gdje ćeš vidjeti išta korisnijeg od onoga što nam pomaže u hrani i štiti nas od hladnoće.

Domaći

U ognjištu je vatra organizirana, postaje ne samo sastavni, već i važan dio kuće, u najmanju ruku izjednačen sa svim njezinim stanovnicima. Ako niste znali, kuhinje s ognjištima nekada su u našim dalmatinskim gradovima bile na gornjem katu, u potkrovlju, iznad svih ostalih sadržaja kuće. Oganj je bio svetinja, „čašćen“ poput antičkih Lara i Penata, dakle, nešto i posvećeno i primitivno u isti mah, a u službi čovjeka da bi bio siguran i potpuniji u svojoj svakodnevici. Kućni dusi možda najživlje izbijaju upravo iz ognjišta, plameni jezičci kriju najdivnije priče iz davnine pa i ne moraš biti Ivana Brlić Mažuranić da zamisliš nestašne Domaće i da te po nosu kvrcne, opeče, vragoljasti Malik Tintilinić. Koliko li je samo priča ispričano, koliko pjesama ispjevano uz ognjišta, u inspirativnom krugu kućnih sjedjeljki dok je svuda okolo tmica, mrak, crni neprozirni mrak! A ne moraš nužno biti ni mag Hans Christian Andersen da te ne gane priča o siromašnoj i promrzloj djevojčici sa žigicama.

Astralna i mitska ognjišta

Kult vatre u današnjem civiliziranom svijetu ipak i dalje najviše osjećamo uz pradavne svetkovine vezane uz buđenje prirode, buđenje novog dana, novog početka, koji ne može funkcionirati bez svjetla i jednog od njegovih bitnih izvorišta – vatre, raspaljenih ognjišta, komina, kamina, zažarenih glavnji… Uskršnje i Božićne noći („ka u podne svitlost bi“) osvijetljene su mističnim svjetlom, pali se „Badnjak“, drvo koje mora na ognjištu u noći s Badnjaka na Božić dočekati jutro s još živom vatrom, kako bi se drugoga dana mogla upaliti nova vatra nakon najduže noći. Ognjište je tu glavno mjesto mitske radnje, a i zvijezda nam se repatica, voditeljica i pratiteljica pastira u Svetoj noći zna učiniti kao jedno veliko svemirsko ognjište, uostalom kao i srpanjski astralni fenomen suze sv. Lovre, svojevrsna pokretna, jureća ognjišta.

Vatru na ognjištu valja čuvati. No, ako se i ugase sve naše fizičke vatre, velike i male, uvijek ćemo smoći snage pronaći dobra stara ognjišta u sebi, sačuvana kao uspomene i navještenje novih, ma kako se ona iskazivala i zvala.

Jakša Fiamengo, www.livingstone-magazine.com

Comments are closed on this post.